Постови

Jedna kafa manje – jedan život više

Слика
  Mira ne traži čudo. Traži šansu. Mira ima 41 godinu. Nekad je bila oficir. Služila zemlji, narodu, zastavi. Danas... gleda kroz prozor i moli se za još jedan dan. Rak. Grudi. Jetra. Limfni čvorovi. Reči koje bi trebalo da znače dijagnozu – a zvuče kao presuda. Ima četiri ćerke. Tri su još male. Najstarija ima dvoje dece. Mira je i baka. Kada uzme unuku u naručje, srce joj se nasmeje. Ali telo... telo puca. A vreme curi. Ne traži ništa osim šanse. Da vidi decu kako joj završavaju školu. Da još jednom napravi supu nedeljom. Da ih broji trepavice dok spavaju. Da ih isprati na matursko veče. Da sa njima proživi prve ljubavi. Da ih vidi kako postaju ljudi. Šansa za lečenje postoji. U Istanbulu. Nije bajka. Nije garancija.Ali jeste mogućnost. Nije garancija. Ali jeste mogućnost. Znaš koliko košta kafa u gradu? 200 dinara. Znaš koliko vredi život? Ne meri se u dinarima. Ali Mira nema izbora osim da se bori – i da moli. Ona više ne nosi uniformu. Ali i dalje je vojni...

Maj koji nije moj

Слика
  Ne volim kišu, ne volim maj koji laže Ne volim kišu. Ne one tihe kapljice koje maze, već ovu što dobuje po prozoru kao da me podseća na sve što sam htela da zaboravim. Maj bi trebalo da bude proleće – cvetovi, sunce, lakoća u kostima. A ovaj maj? Liči na jesen, na sive kapute i cipele koje se nikad ne osuše. Kao da je zaboravio svoje obećanje. Sela sam jutros uz kafu, gledala kako oblaci gutaju nebo, i pomislila – zašto me ovo toliko pogađa? Možda jer kiša u maju nije samo voda. To je podsetnik da stvari nisu uvek onakve kakve očekujemo. Da proleće može da izda, kao ljudi koji kažu ‘volim te’ pa odu. Kao maj koji obeća toplotu, a donese studen.   Nekad sam mislila da kiša spira sve – tugu, greške, umor. Ali ova kiša samo taloži. Navlači zavese na moje misli, tera me da se pitam gde je nestalo ono dete koje je trčalo boso po lokvama. Sad hodam oprezno, sa kišobranom koji ne štiti od onoga što nosim unutra. A ipak, negde između kapi, tražim razlog da ostanem. Možda je to kafa ...

Šta se desi kad muškarac previše razmišlja… pogrešnom glavom

Слика
  ili: "Moj drug kažeda si lepa žena …i želi da nam se pridruži" Na početku, sve deluje kao kompliment.  On te gleda kao da si otelotvorenje svih njegovih snova. Kaže ti da si prelepa. Da mu niko nikad nije bio kao ti. Da si "ono pravo". I ti, budalo jedna romantična, poveruješ. Ali ne prođe mnogo, a on počne da te pokazuje. Ne ponosno, kao partnerku. Nego… kao da se hvali ulovom. "Vidi kakvu sam ribu odvojio." ,,Brate, vidi kakve noge ima." I taman kad pomisliš da je to samo njegov nespretan način da te voli, desi se klasik: ,,Znaš, moj drug je rekao da si jako lepa. I rekao je… da bi voleoda sa mnom dođe kod tebe." Bez da trepne. Bez da se stidi. Kao da ti priča šta j danas ručao. Tu shvatiš: nisi ti žena u vezi. Ti si njegova fantazija. Njegovo postignuće. I možda još gore — njegova ponuda za razmenu. Jer kad muškarci počnu da pričaju o ženama kao o stvarima — ,, Znaš, ja neću, ali on je rekao", "kaže da si top", — ne radi...

Kolektivna zavera (ne)prijateljstva: Kad nisi deo čopora, postaješ meta

Слика
 Umne glave kažu da su žene podrška ženama. Život kaže da nisu. Dodješ na posao nasmejana. Pustiš muziku, i kreneš lagano.. Radiš svoj posao, ne petljaš se u tuđe živote, ne učestvuješ u celodnevnim razgovorima u kojima se bistri sve – od državne politike do komšijine frizure. Ti pakuješ sve što treba, one priču o tebi. Jer nisi kao one. A u kolektivu, to je smrtni greh. Popila si kafu sama? Sigurno misliš da si bollja od njih. Nova jakna? Odakle joj pare. Prvo te odmere. Onda ti se nasmeše. A sve vreme ti proveravaju iza leđa – šta radiš, s kim pričaš, kad si došla, kad si otišla i, najgore od svega, zašto si nasmejana? Kad si normalna – postaješ sumnjiva. Pokušaš da se diszanciraš.. Ne učestvuješ u grupnim ogovaračkim seansama. Ne glumiš bliskost s ljudima kojima ne veruješ ni kad ti kažu da je toplo iako znaš da sunce prži. U nekom trenutku, pomisliš: „Možda sam preoštra. Možda da dam šansu.“ Ponudiš pomoć, osmehneš se, pohvališ , zato što je neko stvarno dobro odradio. A zauzvr...

Šta žene stvarno misle kad kažu da žele „iskrenog muškarca“

Слика
  Da, hoćemo istinu… osim ako je tome da li sam debela. Piše: Šmizla „Samo da bude iskren.“ Rečenica koju žene izgovaraju u dahu, kao mantru, kad ih pitaš kakvog muškarca žele. Prva na listi. Pre „da ima posao“, „da nije oženjen“ i „da zna gde je slezina“. Ali... hajde da se ne lažemo. Iako tražimo iskrenost, često ne želimo baš svu istinu. A pogotovo ne onu upakovanu bez trunke takta, razumevanja i emocije. Brutalno iskren = emocionalno nepismen? Iskrenost bez filtera često nije hrabrost – nego bezobrazluk u svečanoj košulji. Kao kad kaže: „Pa, jesi se malo ugojila.“ „Tvoja drugarica ima bolji smisao za modu.“ „Nisam siguran da možeš izneti tu boju kose.“ To nije iskrenost koju tražimo. To je manjak emocionalne inteligencije. Žene pod "iskren" najčešće misle: „Da mi kaže šta misli, ali ne da me zgazi.” „Da ne igra igrice, ali ni da me ne pregazi kao bager.” „Da ume da kaže istinu tako da ne ispadne kao da me intervjuiše za mesto glavne zle u seri...

Koliko verujete intuiciji i koliko vas je puta prevarila ?

Слика
  Sve sam znala. Samo nisam slušala. Kažu da intuicija nije ništa mistično. To je samo tvoje telo koje je shvatilo istinu pre nego što tvoja glava uspe da je objasni. I ja sam uvek znala. Kad neko laže. Kad neka žena samo glumi prijateljicu. Kad posao na koji idem nije za mene. Kad mesto na koje sam zakoračila ima tešku energiju. Kad nešto deluje “u redu”, a u stomaku je sve bilo “nije”.   Uvek. Ali nisam slušala. Jer sam verovala ljudima. Jer sam bila vaspitana da dajem šanse. Jer “možda grešim”,  “možda sam preosetljiva”,  “možda umišljam”. Pa sam tako ostajala u prijateljstvima koja su me cedila. U vezama koje su me tiho gasile. Na mestima gde sam se osećala strano. U razgovorima nakon kojih sam se osećala prljavo. U ćutanju – kad sam želela da odem. A intuicija je sve vreme govorila. Samo tiho. Da ne bi bila neprijatna.  Da ne bih bila “ona što sudi pre vremena”.  Da ne bih bila “paranoična”, “drama queen”, “uobražena”. A sada više ne ćutim. Jer ...

Akademik Slobodan B. Marković – Geograf koji čita prošlost Zemlje i mapira budućnost Srbije

Слика
  Kada sam prvi put upoznala Slobodana B. Markovića, nisam imala pojma ko je – samo sam osetila da je čovek koji zrači nekom posebnom energijom, mešavinom znanja, snage i strasti. Ostavio je jak utisak, a onda je, naravno, proradila ženska radoznalost!  Zaronila sam na internet i otkrila da je pred mnom redovni profesor Univerziteta u Novom Sadu, akademik Srpske akademije nauka i umetnosti, svetski priznati stručnjak za lesne naslage i jedan od tvoraca Velikog atlasa Srbije . Kako ne podeliti takvu priču sa vama? Uprkos pretrpanom rasporedu, Slobodan je pristao na intervju, otkrivajući kako su geografske karte u detinjstvu zapalile njegovu ljubav prema Zemlji, zašto lesne naslage kriju tajne prošlosti, i kako je stvorio atlas koji putuje čitavim svetom.  Spremite se za razgovor sa naučnikom koji nosi težinu znanja  i tegova s jednakom posvećenošću! - Profesore, h vala što ste pristali da odgovorite na moja pitanja iako ste pretrpani obavezama. -Nema na čemu. Većina l...