Znate onaj osećaj kad skrolate Fejsom, naletite na neki post, odete dalje, a onda vas nešto natera da se vratite nazad. E, upravo to se meni desilo sa Jelenom.
Već od prve rečenice osetila njen neverovatan magnetizam. Njena energija, volja, snaga i nesebična ljubav prema prirodi su me potpuno osvojili. Nije bilo moguće da ostanem ravnodušna prema toj osobi koja svojim prisustvom i rečima budi nadu i inspiraciju, kao da iz svakog njenog posta izbijaju svetlost i volju za životom. Svaka njena rečenica nosi snagu, strast i duboku povezanost sa svetom oko nje, a ta povezanost je kao poziv na akciju, na stvaranje, na ljubav prema sebi i prirodi.
Kada sunce obasja dan, sa njim dolazi i lepše raspoloženje, a za Jelenu Biserčić, život je poput tog sunca – pun topline, izazova i neočekivanih radosti. U razgovoru koji otkriva njene korene, strasti i snove, Jelena nam pokazuje kako se iz porodičnih lekcija, zanata i ljubavi prema prirodi plete priča dostojna bloga. Evo kako jedna žena, majka, zanatlijka i ljubiteljka šume živi svoj "pravi život".
Porodica – koreni koji daju krila
Jelena je odrasla u porodici koja je, kako kaže, bila "u najmanju ruku zanimljiva". Razvedeni roditelji koji žive zajedno, brat i sestra, i ona kao najmlađe dete – možda malo razmaženo, ali i oblikovano neobičnim ritmom porodičnog života. Sa ocem je odlazila u selo, dok je majka, upisavši fakultet u tridesetosmoj godini, kod kuće spremala ispite. "Mislim da sam na tatu praktična i vredna, a na majku sam povukla karakter, koji sve više uviđam što sam starija," kaže Jelena, otkrivajući kako su je roditelji učili ravnoteži između rada i snova.Porodica je ostala njen oslonac i kada je, nakon razvoda od supruga, odgajala dve ćerke uz pomoć bližnjih. "Svi su bili uključeni, svako na svoj način," priseća se. Decu zove "Šumski biseri" – naziv inspirisan njenim devojačkim prezimenom Biserčić, koje nosi s ponosom. "Svi Biserčići su u srodstvu, jedina smo familija s tim prezimenom, a to mi je uvek davalo utisak da je posebno," objašnjava. Ideja iza "Šumskih bisera" je jednostavna, ali duboka: približiti deci prirodu, osloboditi ih strahova i naučiti ih pravilima koja šuma nameće. "Čak i najveći buntovnici treba da znaju da su pank i revolucije za ulicu, ne za šumu," dodaje uz osmeh, uz najvažniju lekciju: "Nikako se ne trči nizbrdo!"Danas porodica za Jelenu nije samo temelj, već i snaga koja je tera napred. "Veoma mlada sam postala majka i rasla sam uz svoje ćerke. Mnogo sam učila od njih," priznaje. Veruje da deci treba dati krila, a ne vezati ih za sebe – lekcija koju je život potvrdio kroz njene avanture i izazove.
Stolovi od gusa i čelika – zanat u rukama

Jelenin zanatski put počeo je neočekivano – ne sa suprugom, već uz brata koji je preuzeo posao izrade stolova od gusa i čelika kako bi spasio firmu od zatvaranja. "Ja sam mu pritekla u pomoć, radila sam sitnije, ali ne manje važne poslove," kaže. Ubrzo su angažovali mladog majstora, koji je postao njen omiljeni kolega, a posao je tekao punim zamahom deset godina.
Nije bilo lako, ali je bilo lepo. "Taj posao mi je davao slobodu – mogla sam sama da se organizujem," priseća se Jelena. Često bi usred rada sela na bicikl, skoknula do šume da "napuni baterije", pa se vraćala odmornija. Jedan od najdražih trenutaka bio je kada su udomili psa Milu, koju je kolega pronašao napuštenu. "Mila je i danas s nama, lepa, oporavljena i zahvalna," kaže s toplinom.
Među stolovima, model "Nostalgija" – rustičan i masivan – ostao joj je u srcu, dok su je neki modeli nervirali i zadavali muke. Brusilica, njen verni saputnik, donosila je osećaj sposobnosti, ali i fizički napor. "Prašina, vibracije, buka – sve to utiče na zdravlje," priznaje.
Kada je ostavila brusilicu iza sebe, osetila je olakšanje, a ćerkama je bilo drago što je taj težak posao prošlost. Ipak, alat je sačuvan – "verovatno ću iz hobija ponovo da se dohvatim brusilice," kaže uz osmeh.

Priroda i životinje – srce u šumi
Jelenina ljubav prema prirodi duboko je ukorenjena. "Neizvesnost me najviše privlači – nikad ne znam šta ću naći," kaže.
Ponekad ode u šetnju, a vrati se s punim rancem gljiva. Voli mir šume, često je sama, iako zna da to nije preporučljivo. "Staram se da uvek ima dometa i da neko zna gde sam," dodaje. Poznaje staništa u okolini svog grada – poput mesta gde žive jazavci – ali se nada da ih neće sresti, jer su noćne životinje.
Psi su još jedna velika ljubav. "Svi psi koje čuvamo su udomljeni," kaže. Kod kuće ima dva, a partnerova majka čuva još dva dok je on na radu u inostranstvu.
Posebno mesto u njenom srcu zauzima Liza, mala kuja od 10 kilograma, koja je uz njene ćerke donela sreću i mir u dom. "Psi su privilegija, ali i obaveza," naglašava, upozoravajući da pas nije odgovornost deteta, već odrasle osobe.
Životinje donose disciplinu – redovne šetnje, obroke, san – što Jeleni pomaže da održi ritam. "Preporučujem starijim osobama koje žive same da uzmu psa manjeg rasta – on ih tera na šetnje i budi iz letargije," savetuje. Deljenje znanja o biljkama i gljivama s decom i odraslima ispunjava je. "Ne delim znanje, već ih inspirišem da istražuju. Dete koje voli prirodu nikad nije usamljeno," veruje.
Ergela kod Jagodine – konji i deca
Jelena je nekada pomagala na ergeli kod Jagodine, gde je udruženje Medoks brinulo o lipicanerima i ponijima. "Mala grupa ljudi, mahom žena, uložila je ogroman trud da konji ozdrave i da se konjušnica renovira," priseća se. Nažalost, projekat je propao zbog neuređenih zakona i nebrige institucija. "Duga, lepa priča s tužnim krajem," kaže.
Decu je učila oprezu i poštovanju prema životinjama. "Ne treba nas biti strah, ali moramo biti na oprezu," objašnjava, pokazujući im kako da razumeju govor tela životinja. Jedan od najdražih trenutaka bio je rođendan mladog pastuva – "prava žurka s tortom i poklonima," priseća se uz osmeh.
Varjača i more – novi početak
Brusilicu je zamenila varjačom, a kuhinja je postala novo polje njenog stvaralaštva. "Volim da kuvam za porodicu i prijatelje," kaže. Naučila je od oca, a danas uživa u tome.
Sezone na Hvaru, gde radi u restoranima, donose joj inspiraciju. "Ne obožavam more, ali Hvar me osvojio," priznaje. Stari grad i trg Svetog Stjepana bude u njoj osećaj povezanosti s prošlošću i dalmatinskim korenima njene porodice.
Najlepši trenuci na moru vezani su za kolege – mlade, vredne ljude iz svih krajeva bivše Jugoslavije. "Oni potvrđuju da je naša omladina dobra i zdrava," kaže s ponosom. Po povratku kući, prvo pali sveću na očevom grobu, a Hvar joj nedostaje zbog bonace, čistog vazduha i šetnji.
Srce na delu – pomoć starijem paru
Trenutno Jelena pomaže starijem paru – nabavlja im namirnice i održava higijenu u stanu. "Oduvek sam volela stare ljude," kaže, a njihovi osmesi pune joj srce. "To je veliki sevap i zadovoljstvo," dodaje. Priče o njihovom životu u Kanadi ostaju joj u mislima, a veza koju gradi s njima pokazuje koliko je empatija deo njenog bića.
Šta pokreće Jelenu? "Nemiran duh, želja za učenjem i dokazivanje sebi," kaže. Stolovi, priroda, konji, more i psi – sve to živi u njoj kao slagalica koja se neprestano dopunjava. Snagu crpi iz porodice i želje da ćerkama pokaže da se sve može kad se hoće.
Ako bi imala dan samo za sebe, izabrala bi šumu – mesto gde se oseća najživlje.
"Pravi život" za nju je onaj koji živi – s usponima i padovima.
Kada je pitaju da li je "pravi biser", odgovara: "Jesam, baš zato što radim šta volim i volim onoi što radim." Želi da je pamte kao dobrog čoveka.
Gde se vidi za deset godina? "Prepustila sam se životu – gde me iskrca," kaže. Sanja o Madagaskaru ili Keniji, ali je spremna i da ostane pored unučadi ako sudbina tako odluči.
Kad bi negde srela malu Jelenu odvela bi je u šumu da zajedno traže smrčke – jer tu je sve počelo, baš
sa nom, prvim "šumskim biserom".
Jelena Biserčić nije samo ime – ona je priča o snazi, ljubavi i slobodi koja se rađa iz prirode i porodice. Pravi biser, u pravom smislu reči.
Šmizla | Da te pitam | Mart 2025.
Zabranjeno kopiranje, reprodukovanje ili distribuiranje ovog teksta bez izričitog
odobrenja autora. Sva prava zadržana.
#Pričeizkomšiluka #Jelena #Šuma #Priroda #Porodica #Ljubav #Psi #Konji #Brusilica #Varjača
Коментари
Постави коментар